Ukratko
Šta je senior?
Osoba u vašem timu koja je uvijek voljna pomoći, koja ima znanje, nije prenaduvana, nije puna sebe i bez obzira na godine iskustva zna da prihvati kritiku. U stanju je da se spusti na nivo juniora i objasni stvari kao da imate pet godina, ponaša se zaštitnički prema novim kolegama, daje priliku svima da se pokažu i dokažu, ne omalovažava kolege niti tim, uvijek je tu da pomogne, kao mentor i kao prijatelj. Daje vam uvijek korisne savjete i želite jednog dana da postanete kao ta osoba. Ovo je vaš senior.
Kada znate da ste postali senior?
Drugi uče od vas. Ego je riječ koju ne poznajete, ostala je zgažena na početku vaše karijere. Želja za učenjem ne jenjeva, nikad. Cijenite i po potrebi prihvatajte tuđe mišljenje. Znate kada da kažete NE.
Šta je potrebno da bi se postalo senior?
Mnogo truda, rada, upornosti i godine iskustva, jednostavno morate da imate cilj. Bitno je da se koncentrišete 100% na jednu stvar i čitav svemir se potčini vašem cilju. Kada nešto radite, radite to predano i sa voljom, uvijek je bitno znati zašto nešto radi na način na koji radi. Ne plašite se grešaka, učite iz njih, neka vam ovo postane sastavni dio dnevne rutine. Kada radite nešto, radite zato što to volite, ne zato što morate. Naučite kako da prihvatite kritiku, kako negativnu tako i pozitivnu. Cijenite i poštujte sebe, ali i druge ljude oko vas. Uvijek saslušajte šta neko ima da kaže, saslušajte svakog, početnike pogotovo, jer svi smo mi nekad bili početnici. Edukujte se i čitajte knjige, prenosite svoje znanje drugima, dijelite svoja pozitivna iskustva i širite samo pozitivnu energiju, naravno kada god je to moguće. Naučite da praštate i ponekad da zaboravljate ružne stvari. Nemojte se plašiti novih stvari, dočekajte spremni nove izazove i uvijek imajte plan B. Jednom kada imate znanje, strah od otkaza će nestati. Napravite listu šta ne znate, a voljeli bi naučiti. Napravite listu šta znate i šta ste dosad naučili. Uporedite ove dvije liste, možda pronađete neke interesantne detalje. Radite na sebi svakodnevno, jer svaki dan je novi dan koji treba maksimalno iskoristiti, a jednom kad sve prođe imaćete vremena da se odmarate i izležavate, to je uvijek lako.
Par savjeta iz ličnog iskustva
Posvetite pažnju ljudima koji vam vraćaju istom mjerom.
Provodite vrijeme sa familijom, nakon posla, kada god je to moguće.
Lezite rano, ustanite još ranije.
Pitajte sve što ne znate, nije sramota ne znati niti je sramota pitati. Istina je da glupa pitanja ne postoje.
Radite tako da ostvarite konačni cilj, koji, nadam se, nije čitav život raditi u četiri zida.
Radite iz ljubavi, novac će doći sam po sebi.
Ne rušite stare mostove, uvijek izvucite ono pozitivno iz svake situacije.
Naučite minimalno jedan strani jezik, po mogućnosti engleski.
Zapamtite, život je najbolja škola, koju nećete naučiti sjedeći u klupi.
Malo duža verzija priče :)
Uz pretpostavku da već znate za ovaj način rangiranja u IT-u, junior, medior i senior, pokušaću da vam približim ovaj put iz ličnog iskustva.
Da biste bili senior u nekom poslu, nije dovoljno samo za sebe reći da ste senior - potreban uslov je da vas kolege u vašem radnom okruženju smatraju seniorom, ali ne i dovoljan, samo jedan u nizu od uslova.
Vrijeme Dial-up-a
U periodu dok nije bilo društvenih mreža, bar ne na način na koji to nažalost imamo danas, nije bilo važno kako se zovete, kako izgledate, niti kolika je dubina vašeg novčanika (iz ovog možete izvesti ostale primjere) da bi vas neko na mreži (internetu) cijenio. Naime, zdrav comunit-y je insistirao da svi članovi budu sakriveni iza svojih nick name-ova, radi zaštite privatnosti svojih korisnika. Bili ste poštovani na osnovu toga koliko znate i koliki je vaš doprinos comunity-ju. Da otvorite nalog na jednom forumu ili pristupite irc kanalu, nije bilo potrebno da unosite svoj broj telefona, kućnu adresu, broj lične karte, šaljete kopiju svog pasoša na provjeru… Članovi comunity-ja su mogli da odluče, u slučaju da neko širi demagogiju i laži, kakve posljedice će biti po pojedinca; a danas?
Danas imamo situaciju da su svi naši podaci već u NSA, CIA, MOSAD …. serverima širom svijeta, od kojih se kreiraju virtuelni profili ili tačnije viruelne osobe identične nama u realnom životu i proučava se njihovo ponašanje i reakcije na osnovu već naučenog, a onda se to povratnom infomacijom kroz naše “drage” digitalne uređaje primjenjuje i forsira u našim realnim životima, nad nama kao pokusnim kunićima.
Uvijek se smatralo da je otisak prsta nešto što predstavlja krunu naše privatnosti. Danas otisak prsta “dobrovoljno” dajemo dnevno 10.000 puta pritiskom ekrana nešeg telefona, u većini slučajeva otisak svih prstiju obje ruke.
Zagrijavanje
Nego, da se vratimo na našu temu. Dakle, kako postati senior i šta je sve potrebno “žrtvovati” radi ove “titule”? Ovako je izgledao moj put na koji sam veoma ponosan.
Mnogo truda i rada. Upornost na prvom mjestu i tu i tamo pomalo sreće. Negdje između 1997. i 1998. godine sam imao priliku da se prvi put susretnem sa njegovim veličanstvom, kompjuterom, koji ću u nastavku teksta uglavnom oslovljavati kao mašina. Ova mašina je pripadala mom stricu, koji je u to vrijeme radio u osnovnoj školi kao nastavnik matematike i informatike. Sjećam se velikog, bijelog, metalnog kućišta i CRT monitora sa “ispupčenim” ekranom koji se i dan danas smatra radioaktivnim. Ako je to što se meni tada desilo, radioaktivnost, zahvalan sam zauvijek. Mnogo interesantnije je ono što se nalazilo unutar ovog kućišta. Bar tako je moj mozak tada razmišljao i nisam pojma imao da su to prvi znaci, onoga što danas nazivamo hakovanjem. Zelena elektronska ploča, na kojoj se nalazio procesor Intel i286 ili da budem precizniji 80286, koji je radio na 4 MHz a ako biste uključili prekidač TURBO, na kućištu, ova brzina bi išla do nevjerovatnih 25 MHz :D.
Od dodatne opreme tu su bile i diskete 3.5 i 8 inch-a. Sjećam se da sam na tri diskete imao operativni sistem MS-DOS 6.22 koji sam morao “instalirati” svaki put kad mi se mašina ponovo pokreće, a ovo je bilo često jer su moji u familiji vjerovali da ove mašine “troše” električne energije kao svi ostali uređaji u kući zajedno, naravno nije bilo bitno koliko drugih uređaja ste imali ;).
Hard Disk, nisam siguran, moraću potražiti, mislim da je bio velicine 40 MB :D. Pored što sam, kako već možete zaključiti iz navedenog, mogao zaviriti u kućište mašine i svaki dan bar jednom morao instalirati DOS 6.22 od nule, ova rutina mi je za kratko vrijeme postala dosadna. Malo sam živnuo, kada sam nakon par mjeseci skontao da mogu, editovanjem, opet ako se ne varam fajla pod nazivom “config.sys” napraviti instalaciju permanentnom, odnosno natjerati mašinu, bar sam ja tako mislio u to vrijeme, da sačuva instaliran sistem na disku i više nisam morao ubacivati ionako već izlizane diskete za instalaciju. Nakon ovog saznanja, euforija me držala narednih par dana, nisam smio nikom da kažem šta sam “otkrio”, jer da vas posjetim, u to vrijeme nije bilo interneta na način na koji to imamo danas i niste tako lako mogli doći do informacija, ali iskreno nisam ni imao kome da kažem. Većina mojih vršnjaka je, kao i sam, igrala fudbal i bili smo kao i ostala djeca - pored škole fudbal nam je bio čitav svijet, s tim da sam ja dodatno imao tu “igračku”, koja će mi ostati vjerni saputnik sve do danas. Naravno, mašina je vremenom mijenjala svoj oblik i komponente. Postajala je brža i naprednija, sjećam se da sam prešao sa i286, na i386 i konačno na i486 DX2.
Par godina kasnije sam već radio na Intel Pentium serijama I, II i III ovog procesora. Ovdje se pojavio novi igrač, bar u mom slučaju novi, jer se u to vrijeme na prostoru ex-Yuge kasnilo za “svijetom” jedno 50 godina (obavezno poslušajte pjesmu “Mikula - Ako Boga Znate”, taman da malo predahnete od moje autobiografije :D). Nekako sam došao u posjed AMD procesora AMD Athlon Thunderbird u to vrijeme, ali nisam imao odgovarajuću ploču na koju bih mogao da ubodem ovaj čip i vidim kako to radi. Da bih oprobao mogućnosti ovog procesora, morao sam da sačekam jedan period kako bih dobio matičnu ploču koja je bila kompatibilna sa ovim tipom procesora.
Ali, u međuvremnu se desilo par ključnih okidača koji su odlučili na koji način će ići moj život, kada je u pitanju profesionalna karijera i učenje. Naravno, ja u to vrijeme nisam imao pojma da će me neko plaćati za znanje koje ću steći u narednih par godina.
Početak utakmice
Sjećam se da je moj stric, za vrijeme školskog raspusta, na nagovor nekog kolege, sa kojim ću vas uskoro upoznati, odnio mašinu na servis i nakon par dana vratio sa instaliranim Windows 95 operativnim sistemom.
Meni je trebalo samo jedan dan da “oborim” operativni sistem, jer sam pokrenuo neku igricu, sjećam se nekih aviona kojima sam upravljao svega par sati i nakon restarta mašina više nije radila, tačnije dobio sam BSOD (blue screen of death). Stric je ponovo mašinu odnio na servis, koji je, ako se ne varam, koštao između 50 i 100 KM (~25-50 evra) u to vrijeme. Nakon što je masina opet bila funkcionalna, zamolio me je da povedem računa ovaj put, jer je i on ponekad trebao da nešto radi, obično preko dana kada sam ja spavao. Sljedeću veče sam opet pokrenuo avione i opet srušio sistem. Ovo je bio okidac za pokretanje mehanizama u mojoj glavi, opet onaj hakerski nagon, ali izazov je bio mnogo veći, veći nego ikad do sad. Trebalo je vratiti stanje sistema na prethodno ali ovo je moglo biti odrađeno u servisu ili sam ja bar tako mislio. Takođe, bilo je bitno kupiti vrijeme da stric ne otkrije kako sam oborio sistem, opet, a para da platim instalaciju nisam imao. Čak i da sam imao, trebalo je transportovati mašinu do servisa i nazad, što nije bilo opcija. Trebalo mi je par sati da razradim plan koji je trebao biti izveden u dva čina:
1. Kupiti vrijeme dok ne skontam kako osposobiti mašinu da ponovo ima instaliran Windows 95 i
2. Instalirati Windows 95 po cijenu života :D.
Od ovog momenta moje misli su bile koncentrisane samo na ove dvije stvari. Prvo sam instalirao DOS 6.22, toliko sam znao, ovo je bila prva linija odbrane u slučaju da neko uđe u sobu i pita me šta radim. Valjda u svom tom očaju da nađem način kako da “reinstaliram sistem”, u jednoj od kutija sam pronašao knjigu “Basic BASIC: An introducion to computer programming in BASIC language”, koja je napisana 1978, a ja sam već “zagazio” u 2000. (hvala Bogu smak svijeta se nije desio, ipak, još). Ovo navodim samo da vidite koliko smo kaskali i još ćemo ;).
10 PRINT "milenko letic"
20 END
Kada sam dobio ispis svog imena na ekranu, u meni se desila neka hemijska reakcija, koju nisam mogao da objasnim običnim rijecima. Sjećam se samo da sam sjedio par minuta izgubljen i pokušavao da shvatim gdje se nalazim. Odlučio sam da kažem (k=l) stricu kako hoću da učim programiranje i kako testiram neki program u DOS-u pa iz tog razloga kompjuter mora raditi dan i noć, bez isključivanja, jer samo tako mogu izvršiti neki program iz knjige. Mislim da mu je bilo sumnjivo, ali ipak na moje insistiranje da učim programski jezik i ne igram igrice bio je ponosan. Ovo je bio prvi, ali ne i jedini, social engeener-ing koji sam upotrebio, naravno nesvjesno u to vrijeme. Nisam se tu zaustavio, već sam odlučio da krenem u realizaciju drugog dijela plana. Zamolio sam strica da me upozna sa svojim kolegom, jer mi je “trebao” savjet na koji način mogu povezati štampač preko paralelnog porta iz DOS-a, jer mi treba za štampanje programskog koda :D. On je obavio poziv, a ja sam upijao svaku izgovorenu riječ i shvatio da je misteriozni kolega u obavezama oko neke matične ploče, procesora i slično. Ovo mi je bilo dovoljno. Sjetio sam se da imam AMD procesor AMD Athlon Thunderbird, koji se ne uklapa ni u jednu ploču do sad, ali sad se perfektno uklapa u rješenje svih mojih problema. Istog momenta sam spakovao ruksak i otišao da upoznam misterioznog kolegu mog strica. Pronašao sam ga ispred kuće kako čačka nešto oko matične ploče sa lemilicom :). Čovjek koji je igrom slučaja unazad par godina radio “pri vojsci”, a samim tim imao pristup svim tehnologijama koje je vojska mogla imati u to vrijeme. Iako je baš te godine napustio vojsku i tim sa kojim je radio. Ono što sam naučio praktično gledajući njega, kasnije, bilo je dovoljno da moj mozak naštima na način da se narednih par godina nisam mogao odvojiti od mašina. Nakon što sam mu pokazao procesor, dobio sam svu pažnju ovog hakera. Naravno, u situaciji u kojoj sam se nalazio dao bih mu procesor bez razmišljanja da eksperimentiše pa ako treba i da ga sprži, meni je bilo bitno na koji način instalirati operativni sistem Windows 95. U narednih par sati mi je objasnio sve korake instalacije a zatim dao potrebne diskete, citač za diskove CD-ROM i dodatne alate za rad sa sistemom. Nema potrebe da vam govorim šta se sljedeće desilo, postao sam opčinjen. Čak sam se toliko oslobodio da sam nakon par dana u sveprisutnosti strica oborio sistem i instalirao ga isto tako u samo par sati (ovo je zavisilo od brzine procesora). On nije mogao da vjeruje i opet me zamolio da ostavim sistem kakav je jer on želi da to bude stabilno i da može raditi svoje dnevne obaveze. Naravno, u sljedećih par mjeseci sam toliko puta reinstalirao sistem da je više bio bez operativnog sistema nego što je imao sati rada :). Kolega mog strica je sad postao i moj kolega. Sjećam se da smo u to vrijeme tražili tečni metal, kako bismo prespojili jumper-e na procesoru sa ciljem dobijanja veće brzine. To je bio naš prvi zajednički hakersko hardware-ski poduhvat. Naravno već tad smo znali kako da overclock-ujemo procesor u BIOS-u, na software-skom nivou, ali nije nam bilo dovoljno već smo pokušali to da izvedemo “hirurški”, na samoj površini procesora.
Napomenuću da je ovo bilo moguće samo u slučaju AMD familije procesora u to vrijeme ili je bar nama bilo poznato. Narednih mjeseci nisam izlazio iz kuće. Nastavio sam i sa programiranjem u BASIC-u. Dan i noć sam prepisivao kodove iz knjige, neki od njih nisu radili, nisam mario. Sve ono što je radilo sam probao i bio zadovoljan iako nisam imao pojma kako sve to radi. Moje poznavanje engleskog jezika nije bilo dovoljno u to vrijeme da u potpunosti razumijem stvari, ali nisam ni bio zainteresovan kako to radi, bilo mi je važno samo da radi.
Školovanje
Godine 2002. je trebalo da upišem srednju školu i u to vrijeme su prijedlozi uglavnom bili ekonomija i pravo, ali, naravno, upisao sam elektrotehničku, na nagovor nastavnika istorije, geografije i tehničkog crtanja iz osnovne škole (čije znanje i strpljenje je i dan danas vanvremensko), na čemu sam mu ostao vječito zahvalan. Ovo je sve što “imam od škole”. Na elektrotehničku školu i nastavni kadar sam ponosan, ipak je naš sistem učenja i kreiranja ličnosti u to vrijeme imao autoritet i drago mi je što sam bio dio tog predivnog perioda života. Za vrijeme školovanja nisam imao toliko vremena za mašine, jer se pojavila i prva, prava ljubav, a obzirom na prirodu moje ličnosti ovo je trajalo par godina i taj osjećaj se može porediti sa prvim napisanim programom ili “hakovanjem” nečijeg Facebook profila par godina kasnije, pa čak donekle sa podvigom instalacije operativnog sistema Windows 95 :). Ponekad bih prijateljima, poznanicima i kolegama instalirao operativni sistem (Windows 95, 98, Milenium, 2000, XP …), na ovaj način bih zaradio džeparac, u to vrijeme dovoljan da preživite školsku sedmicu u gradu kao podstanar. Sve predmete u školi, koji su bili u vezi za informatikom, nikad nisam učio, nakon druge godine sam prestao da budem štreber, a pored informatike jedino sam volio matematiku. Puno sam bježao sa časova, bio sam i pred izbacivanjem, ali nekako se preživjelo i na ovo sam najmanje ponosan.
Nakon srednjoškolskog obrazovanja, 2006. godine uslijedio je fakultet i onda mi se izbjegavanje učenja za vrijeme srednje škole vratilo, u najmanju ruku kao tri bumeranga po sred čela (uvijek se pitam da li se ispravno kaže čela ili pčela?). Napustio sam fakultet nakon dvije i po godine što se ispostavilo najpametnijim potezom unazad par godina. Mnogo sam ponosan na sebe i ovu odluku. Da se razumijemo, skidam kapu ljudima koji završe fakultet, nije bitno koji i uvijek ću poštovati njihovu upornost i istrajnost. Najljepše tri stvari koje su mi se desile za vrijeme fakulteta, jesu nova prva ljubav ali i to što sam se prvi put susreo sa djelom Miladina Šobica. (Predahnite kratko uz “Miladin Šobić - Desetka iz drugarstva”) i što sam pregledao na internetu sve što je u svom nazivu sadržalo pojam “Dragon Ball”. Umalo da zaboravim, pored ove tri najljepše stvari, desilo se nešto što je u tom periodu za mene bilo nevažno, ali ta iskra se kasnije pretvorila u moju opsesiju kada je profesija kojom se danas bavim u pitanju. Naime, od rođaka iz Njemačke sam dobio operativni sistem SuSE Linux, mislim da ni on sam nije svjestan šta mi je dao, jer je taj dupli DVD bio dio nekog njemačkog IT časopisa. Odmah sam “pregazio” svoju Windows mašinu i instalirao SuSE Linux Professional 8.1 verziju, ali sam se vratio na Windows nakon par dana, jer mi je kompjuter trebao za fakultet, a pola stvari “nije radilo”. Istina je, zapravo, da ja nisam znao kako da ih podesim.
Sa druge strane Windows je u to vrijeme bio prilično kompatibilan, pogotovo sa pojavom XP verzije sa skoro svim mašinama dostupnim na tržitu, ali, ‘ajde da to ostavimo za kasnije.
Prvi “poslovi”
Počeo sam da pušim, ali i pijem intenzivnije nego do tad. Pokušao sam da se zaposlim u nekom od servisa, čak i pod uslovom da radim za džabe. Naravno, ovo nije moglo proći ako niste član neke partije, stranke ili nemate nekog ko će da vas “preporuči”, a kada još čuju da hoćete da radite bez honorara, obično vas gledaju sa visine i izazivate im osjećaj žaljenja. Znanje koje sam imao činilo mi se bezvrijednim i malo prevaziđeno u posljednjih par godina, ili sam ja izgubio vjeru u sebe usljed svog tog haosa koji me je zadesio. Odustao sam od svog cilja i počeo prvo da konobarišem, odavde ogroman respekt ovoj divnoj profesiji, ali obzirom na moju sklonost alkoholu teško sam mogao izaći iz smjene bez minusa, nije to bio posao za mene. Sjećam se da sam “hakovao” nečiju Wi-Fi (WEP protected) kako bih mogao u kafiću u kom sam radio puštati mp3 muziku. Tačnije ovo nije bilo hakovanje, već klasično krekovanje, dakle ekstraktovanje Wi-Fi šifre uz pomoć alata Aircrack-ng, čije komande je bilo dovoljno naučiti.
Kasnije se ispostavilo da je mreža pripadala nekom internet klubu u blizini, ali kako je period dok sam ja radio bio period ljetnog odmora, nije bilo velike potrebe za korištenjem usluga ovog internet kluba. Zašto ovo navodim? Pa, kada sam “hakovao” Wi-Fi ruter, odlučio sam da promijenim korisničko ime i šifru u pristupne podatke koje je koristio moj stric, a naravno kad sam nakon par mjeseci dao otkaz, zaboravio sam da očistim tragove. Internet konekcija kod kuće je konstanto prekidala i stric nikako nije mogao da riješi problem. Kada sam ja nakon par mjeseci došao kući, kontaktirao sam internet servis provajder (ISP) i nakon, odokativno, sat vremena riješili smo problem. Operater je postavljao precizna tehnička pitanja, pokušavali smo da “ispratimo” liniju i ustanovili smo da se konekcija pojavljuje na dva mjesta, što je bilo čudno, ali čim me je pitao da li vodim neki internet klub, pošto on vidi 20 računara spojenih iza rutera, sve mi je bilo jasno. On je rekao da će me nazvati nakon što se čuje sa korisnikom na čije ime je ugovor, kratko je prekinuo i vjerovatno potražio broj čovjeka sa ugovora kome je pripadao internet klub. Ovdje se automatski u meni aktivirala potreba za hakovanjem drugog ljudskog bića, odnosno primjene socijalnog inžinjeringa na operateru sa druge strane žice, spremio sam strategiju i nakon što me je ponovo nazvao daljni razgovor je tekao otprilike ovako:
Operater (rezervisan, uz dozu ljutitosti): Gospodin koji drži internet klub kaže da iz nekog razloga ne može pristupiti svom ruteru, ali ja vidim da se na njegovom ruteru nalazi vaše korisničko ime i šifra (tačnije podaci mog strica). On je spominjao i tužbu.
Ja: Aaaa, znate šta bi mogao biti problem?
Operater (prilično rezervisan): Da?
Ja: Znate da je prije dva mjeseca bilo velike grmljavine i da je većina uređaja "pregorilo", samim tim i naš ruter?
Operater (i dalje rezervisan): Da?
Ja: Pa naš ruter je izgorio i mi smo ga poslali u servis u jednu od vaših poslovnica.
Operater (već počinje da se osjeća odgovornim): Da, da, znam bilo je mnogo drugih slučajeva, ali viša sila, šta da se radi.
Ja (izbor riječi je bio namjeran): Naravno, nikakav problem, ali zato ste se Vi pokazali kao pravi profesionalac, zahvaljujući Vama mi smo već sljedeći dan dobili novi ruter i sve je opet radilo.
Operater (želi da ostane profesionalan, ali i da zadrži zasluge): Hvala Vam, ali nisam ja popravio Vaš ruter ...
Ja (namjerno prekidam njegovo objašnjenje): Pa ko je drugi, mi smo zvali Vas u servisu. Kako bi Vaše ime?
Operater (da je mogao dao bi mi JMBG): Ime Prezime.
Ja (kiss of the dragon): Mogu li da dobijem broj Vašeg nadređenog kako bih pohvalio Vašu profesionalnost i stručnost?
Operater (najradije bi me poljubio): Hvala Vam, ali zaista nema potrebe, možete ostaviti feedback na našoj internet stranici... imate taj i taj formular. Stvarno Vam hvala, ne znam šta da kažem...
Ja: Hvala Vama, zaista danas je malo ljudi koji drže do profesionalnosti, a opet su stručni. Evo Vi ste sa mnom na liniji, skoro sat vremena se trudite, ne želim više da trošim Vaše vrijeme. Nego, znate šta ja pretpostavljam, ali nisam siguran, šta Vi mislite kao stručnjak, da li je moguć ovaj scenario? Da je naš stari ruter, koje ste Vi, ne sumnjam, popravili, završio kod tog čovjeka, ali su u njemu ostali nasi podaci? Možda da mi date broj da se ja direktno čujem sa gospodinom, kako ne bih trošio Vaše vrijeme?
Operater: Veoma moguće, nema potrebe, sad ću ja to da riješim.
...
Nakon par minuta sam dobio poziv od čovjeka iz ISP-a i sve je bilo riješeno.
(kad god se sjetim ove scene, uvijek mi na pamet padne pjesma Rambo Amadeus - Operater)
Ja: Zemo, ako ovo čitas - izvini. (2020)
Nakon ovoga sam u par mjeseci promijenio još par radnih mijesta, od kopanja kanala (radno mjesto za lopatom) pa sve do pomoćnog pekara. Nakon tri mjeseca rada u noćnim smjenama bez prekida prespavao sam koncert koji se održavao u gradu, a potreba za pekarima je nakon koncerta bila ogromna. Nikad se više nisam vratio u tu pekaru i dobio sam otkaz. Možda bih danas bio glavni pekar?
Svi smo mi jednom bili početnici.
Godine 2009. na 2010. pojavila se opcija za rad, ali u drugom gradu, moglo bi se reći u drugoj državi, obzirom na naše granice i sulude ideje ljudi koji nas vode unazad godinama (za predah Miladin Šobić - Prvi jutarnji). Bilo je to moje prvo, pravo radno mjesto, gdje sam za tri mjeseca zaradio koliko ukupno u protekle dvije godine. U ovoj firmi sam brzo napredovao od tehničara operatera do pomoćnika Linux sistem administratora, a nakon ovoga sve je istorija. Prvo sam mislio da znam puno i da sam najpametniji, ali kad sam vidio šta ljudi znaju, prvi put sam se našao sa druge strane, manji od makovog zrna i bio postiđen koliko ne znam, da budem precizniji koliko malo znam. Toliko je bilo novih stvari, a opet toliko interesantnih, koje su se otvorile upoznavanjem Linuxa, pogotovo Slackware Linux distribucije, verzije 13.37 <3, da sam ja mislio da nikad neću savladati ni 1% onoga što sam imao vidjeti priliku u samo par mjeseci rada. Konačno, našao sam operativni sistem koji u potpunosti odgovara mom karakteru i koji će mi ostati vijerni pratilac sve do dana današnjeg.
Odlučio sam da se resetujem i da krenem ispočetka, da prihvatim koliko ne znam, da zgazim ego. Odlučio sam da postanem Junior Linux System Administrator, dok mi je konačni cilj bio da postanem dobar i bolji nego stariji kolega Senior Linux System Administrator. Šta tačno znači Linux System Administrator, pitanje je na koje odgovor možete pronaći ovdje https://en.wikipedia.org/wiki/System_administrator, ali, ukratko, to je osoba koja ima pristup svemu u vašoj organizaciji, kompaniji, kako god. Kad kažem svemu, to znači svemu. Pored što je upućen u svaki detalj, ako to želi, Linux System Administrator može pristupiti vašim mailovima, uključujući mail direktora, vašim prepisakama unutar firme, istoriji svih stranica koje posjetite tokom radnog vremena ili vaših mobilnih uređaja ukoliko ste spojeni preko koorporativne Wi-Fi mreže, a da vi o tome nemate pojma i nikad ne saznate. Ova vrsta stručnjaka, pored Linux sistem administracije posjeduje široku lepezu tehničkih vještina kao što su znanja iz polja internet sigurnosti, kompjuterskih mreža, internet telefonije, programiranja, baza podataka, servisiranja raznih elektronskih uređaja, zaštite korisnika na mreži i mnogih drugih. Imaju izražene vještine rješavanja kompleksnih problema na jednostavan način, ali mogu da budu otresiti i teški kao crna zemlja i kratkog fitilja - često su vjerovanja da se kompjuterima može više vjerovati nego ljudima. Bilo kako bilo, ja sam još na ljudskoj strani :). Zadržao sam se u ovoj firmi dok nisam naučio sve što sam namjeravao, nekih tri godine, i u namjeri da postanem Junior sistem administrator, nesvjesno sam otišao korak dalje i nalazio se između Juniora i Seniora. Ovo mi se osladilo, napredak je bio očigledan i mislio sam - još godinu dana i postaću Senior. Trebaće mi još četiri godine da postanem Senior. Ovaj predivni dio života bih najjednostavnije opisao pjesmom (Miladin Šobić - Četa luđaka). Nekoliko mjeseci prije nego što ću dati otkaz, upoznao sam novu prvu ljubav i kako ona trenutno kaže, dok čita ovaj moj članak - posljednju. Ovo je jedan od uslova da budete uspješni u onom što radite - a to je da uvijek, za one koji poznaju crontab znaće šta ovo znači “* * * * *”, imate bračnog druga koji vas podržava u svemu, bezuslovno. Naravno, ovo je moje mišljenje i ova podrška mora biti obostrana.
Natavak karijere
Naouražan znanjem i ispunjen ljubavlju odlučio sam da potražim otvorene pozicije u svom gradu i vratim se kako bih bio bliže kući. Uslovi koje sam imao jesu da ne tražim posao u firmama koje zahtijevaju da pripadate nekoj političkoj stranci ili da radim za “velike” firmice kao što su mobilni operateri, televizijske stanice i ni u snovima neki posao na državnim jaslama. Takođe sam odlučio da ignorišem firme koje me nisu prihvatile u prošlosti, kada nisam imao marke u džepu. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv, nikoga ne mrzim, nisam i neću, ali jednostavno ne volim statiku i učmalost, konstatno ponavljanje jednog te istog. (pokušajte Rambo Amadeus - Jedno te isto). U narednih par godina sam promijenio oko sedam firmi i rijetko kad sam ostao duže od godinu dana u prosjeku po firmi. Kako je iskustvo pristizalo, želja za znanjem je bila sve veća i konacno sam počeo da organizujem stvari na pravi način. Već sam shvatio da je to ono što zelim raditi do kraja života i odlučio sam da pokrenem neki sopstveni projekat. Visina plate mi nije bila bitna, sjećam se da sam radio u jednoj firmi za 1.300 KM, a onda sljedeći mjesec otišao u firmu koja mi je davala 900 KM, nakon tri mjeseca sam već radio za startup u kojem je plata bila 1.800 KM. Sada vidite zašto je bitno da imate podršku i razumijevanje onoga sa kim živite, ovo je samo površina, bolje da ne kopamo dublje :). Formula je sljedeća, bar u mom slučaju: što vise bježite od novca, on nekako dolazi za vama. Kada sam uspio da isključim novac i kada mi plata nije bila bitna ova cifra je konstatno rasla, kao neko prokletstvo. Naravno, za nekog ko se gnuša novca, ja vam nisam dobar primjer kad su finansije u pitanju, ali posto znam kako se plate kreću u ovom sektoru, pogotovo danas ove cifre su u najmanju ruku smiješne. Dakle, imao sam par ideja šta bi bilo dobro za sopstveni biznis i pokušao sam. Nisam uspio prvi put, ili, bolje rečeno, uspjesno sam propao. Bio sam srećan zbog stvari koje sam naučio i odlučio sam pokrenuti drugi posao. Opet bezuspješno. Ovo mi je dalo još više energije i želje za pokretanjem sopstvenog biznisa. Jer ako se sjećate iz prethodnih primjera, moj pokretač su stvari koje su nedostižne, bar u mojoj glavi, i jako me raduje kad nešto ne mogu da uradim ili dobijem - to znači da se za takve stvari isplati boriti, a usput se toliko nauči da to nije mjerljivo i nema tog novca koji može da plati takva iskustva. Mislim da sam odustao nakon desetog, jedanaestog pokušaja, ali, naravno, znam da će jedna od tih mojih ideja biti uspješna. O ovom periodu bih mogao napisati knjigu, ali kako sam već odužio, navešću samo par bitnih stavki koje sam naučio tokom ovog perioda. Poznanstva koja sam stekao su bila i ostala ona prava, što prava prijateljstva, što poslovni kontakti, ali mreža ljudi sa kojima sam se uvezao unazad par godina mi daje za pravo da se osjećam sigurnim, koliko god to zvučalo čudno. Nikad nemojte raditi ono što ne volite. Shvatio sam takođe da ne možemo mijenjati druge ljude, možemo mijenjati sebe i prilagoditi se, jer, zapamtite, za nekoga mi smo upravo ti drugi ljudi. Niko nema pravo na naše vrijeme i naš život, živite u skladu sa ovim i biće vam puno lakše. Sve dok idete na posao sa osmjehom na licu - odlično, u slučaju da imate bubicu u glavi koja preispituje zašto radite to što radite, zapitajte se i posavjetujte svoj ego, jer otkaz je blizu, da li ćete ga dati vi ili će vam ga uručiti vaš poslodavac, to je stvar režije.
Znanje je moć
Znanje je moć. Ovo shvatite tek kad vam se izmakne tlo pod nogama, kad ostanete sami sa sobom, sami sa svojim znanjem i sa sobom. Nakon svega navedenog, mislio sam da nikad neću napustiti ovaj grad, ove ljude i ovo okruženje. Žena je bila pored mene, imao sam krug prijatelja, posao i posao sa strane, približno 4.000 KM mjesečno za 8 sati dnevnog rada i slobodan vikend, a nisam imao nikakve veze sa politikom. Jednog dana sam se našao u situaciji gdje sam svojim očima svjedočio mitu i korupciji u zdravstvenom sistemu. Sada znam, a znao sam i tada, da je to dio naše svakodnevnice, ali jednostavno nisam mogao to da izdržim. Znam samo da tu noć nisam mogao da spavam do kasno, izašao sam do rijeke da ispušim prvo što mi se nađe pri ruci, mislim da je bila cigara. Moj instinkt mi je rekao najprostije “idemo odavde zauvijek”. Već sutradan sam rekao ženi da planiram tražiti posao u inostranstvu i da bude spremna na promjene. Opet sam se koncentrisao 100% na svoj cilj, razglasio prijateljima, kolegama sa fudbala. Nakon mjesec dana prišao mi je drug na rekreaciji i rekao da ima prijatelja u Austriji koji ima svoju firmu. Sljedeći dan sam stupio u kontakt sa tim čovjekom i evo već sam u Austriji više od dvije godine.
Sjećam se, prije nego što sam otišao u Austriju, dva mjeseca prije, dao sam otkaz u firmi u kojoj sam radio i čekao da me novi “gazda” pozove da mi kaže da sam dobio vizu. U ovom periodu sam radio neke svoje projekte, produktivnost je bila nevjerovatna, napravio sam online kurs na engleskom jeziku za američko tržiste koji trenutno prati 8.000 ljudi, a u tom periodu sam dobio ponudu od nekog čovjeka da radim online, dakle od kuće, za lijepu svotu novca. Znam da sam odbio jer nisam mogao da prihvatim nevidljivi smrad obruča koji me steže jer živim tu gdje živim, sa saznanjem da iako uredno plaćam svoje obaveze državi, ipak ću u slučaju da moj neko završi u bolnici morati dati mito da bi došao na red, ne preko reda, već na red. Najteže mi je padalo kad pomislim - a šta sa onim ljudima koji nemaju čime da plate? I da se razumijemo, imao sam ja načina da ovo riješim, ali sam odlučio da okrenem novi list.
Novi list
Ne znam riječ njemačkog, na poslu koristimo engleski, ali forsiram kolege da uče naš :). Meni odgovara srpski, bosanski, hrvatski, crnski, gorski, srbski, hrvatsko-srpski, bosnjački, tako da oni imaju širok izbor. Naravno radim u struci, svoj posao i radim ga najbolje što znam i pri tom uživam. Nisam zainteresovan posebno za tuđe mišljenje, jer ja sam donio svoje znanje u koje država Austrija nije uložila ništa, dobili su stručni kadar za džabe. Slali su me da držim neke obuke u trenutno najvećoj australijskoj avio-kompaniji Qantas. Meni je iskreno veći izazov bio da putujem avionom na tu daljinu i posjetim Sidnej i naravno da prenesem znanje najbolje što znam, a manje to što me neka firma šalje kao svog System inžinjera i predstavnika tehničkog sektora. Naravno i ovaj dio sam odradio profesionalno uz određenu dozu smijeha ;). Ovo navodim iz razloga da vidite da je moguće doći od kopača kanala lopatom do System inžinjera koji je bio dio tima za razvoj arhitekture software-a koji se koristi prilikom svakodnevnog leta Qantas kompanije. Nadam se da ćete se usuditi letjeti ovom kompanijom :D (nije reklama).
Već sam promijenio tri firme i planiram još minimalno tri u narednih pet godina. Trenutno radim na razvoju platforme koja će biti korištena u narednih minimalno deset godina u bankarskom sektoru. I da, shvatio sam da nikad ne bih volio raditi za firme poput Facebook-a, Microsoft-a, Amazon-a ili Googla. Prije par mjeseci sam dobio ponudu za posao u Irskoj, tačnije, bio sam pozvan na intervju da radim za AWS, gdje su visine plata za nas obične smrtnike misaona imenica. Ideja je bila da posjetim Dablin jer oni svakako sve plaćaju, popijem koje pivo, ali samo da im kažem da nisam zainteresovan za poziciju i rad u njihovoj firmi, nikad :). Nisam uspio jer sam bio spriječen ličnim obavezama, ali doći će to uskoro, opet.
U slobodno vrijeme radim na besplatnim online kursevima, kako bih pomogao našim ljudima koji nisu u mogućnosti novčano priuštiti sebi ovo znanje.
Kada imam malo više slobodnog vremena, uglavnom tražim sigurnosne propuste na internetu i pomažem drugim kompanijama da zaštite svoje podatke i korisnike. Još iz perioda kada se pojavio Facebook sjećam se koliko jednostavno je bilo pristupiti, pa, skoro svakom nalogu na prostoru ex-Yu. Ljudi nisu bili upućeni da prilikom kreiranja naloga na društvenim mrežama trebaju imati svoj e-mail, naravno postavljali su lažne mejlove, koje ne postoje, prilikom kreiranja svojih Facebook profila. Bilo je samo dovoljno pokrenuti skriptu koja daje listu vaših prijatelja na Facebook-u ili prijatelja vaših prijatelja ili svih ljudi koji prate vašu aplikaciju na Facebook-u, jer ste u ranim danima Facebook-a mogli vidjeti mail-ove korisnika, nakon čega je bilo potrebno kreirati ovaj e-mail i pristup nečijem nalogu je bio vaš. Već tad sam odlučio da svoje vještine usmjerim na pomoć, a ne na zloupotrebljavanje, pogotovo što sam za jednu noć, nakon što sam ostavio malu aplikaciju na jednom od foruma kako hakovati Facebook profil, imao pristup više od 100 korisničkih naloga i kompjutera. Ljudi su pokušavali da hakuju svoje prijatelje, ali nisu bili svjesni da su postali žrtve moje male aplikacije koja kada se pokrene daje pristup svemu na njihovim mašinama. Aplikaciju sam uklonio sljedeće jutro, ali su mi trebala dva mjeseca da obrišem sve mejlove koji su pristizali naknadno u moj inbox, mislim da je konačan broj bio negdje oko 5.000, a limit provjdera koji sam u to vrijeme koristio mislim da je bio 200 mailova po inbox-u. Prenerazila me je pomisao koliko smo željni da vidimo šta se dešava u životima drugih ljudi, to nam je očigledno bitnije od naših života. Kasnije su mi dolazile ponude od dosta ljudi, iz različitih izvora, da im hakujem ovo ili ono. Naravno, nikad više nisam i nikad više ne bih uradio nešto slično.
Planiram da se profesionalno prebacim u svijet Cyber Security-ja i naravno ako mi vrijeme dozvoli da konačno posadim svoj voćnjak na selu, pečem domaću rakiju, pjevam uz zvuke gitare i harmonike.
Sumirano
U zadnjih desetak godina profesionalnog rada (profesionalno znači dan od kad sam prvi put dobio platu za usluge koje nudim), imao sam priliku da radim sa raznim vrstama ljudi i firmi. Kad pokušam to da sumiram na najjednostavniji način, svede se na dobre ljude i firme, malo manje dobre ljude i firme i tri osobe koje ne zaslužuju pomen. Ono što meni ostaje u sjećanju, kao dio moje karijere, jeste ova prva grupa: dobri ljudi i dobre firme. Vremenom sam razvio mehanizam koji ignoriše druge dvije grupe. U ovom periodu mogu na prste jedne ruke da nabrojim ljude koji su znali 90% onog što je aktuelno za kompletnu oblast kojom se firma bavi, kada su tehničke vještine u pitanju. Ovdje se ubraja poznavanje svakog ćoška arhitekture sistema, poznavanje par programskih jezika, poznavanje baza podataka itd. Ovo takođe ima negativan uticaj na vašu podsvijest, nikad nemojte da se poredite sa drugima, osim ako to nije za vaše dobro, osim ako vas taj vid poređenja neće podstaknuti na lično usavršavanje u svakom smislu. Najlakše je procijeniti ovu situaciju na način da poslušate svoj instinkt, unutrašnji glas koji će vam pomoći da pravilno odlučite u datom momentu. Vjerujete svom instiktu i radite na izoštravanju ovog nevjerovatno korisnog čula, koje svi imamo. Što se više oslanjate na instinkt, i tačnost ovog čula će se više povećavati. Koliko god to zvučalo sebično, prvenstveno kada je posao u pitanju, jednostavno morate sebe staviti na prvo mjesto, a zatim dolaze drugi. Dosta puta ćete čuti kao vodilju ili slogan firme, nešto kao “mi smo jedna velika familija”. Zapamtite, nema familije kada je konačni cilj novčana zarada. Novac == Vrijeme, ja u ovoj jednačini ne vidim čovjeka. Znam da je ovo malo pregrubo, ali nažalost je tako. Kada je neko u familiji, “pravoj familiji u realnom životu”, recimo, bolestan, onda se članovi familije brinu nesebično za njegovo zdravlje, pomažu sve dok za to postoje i najmanje opcije. Kada ste doživjeli da članovi “familije u firmi” ostave svi svoje obaveze i brinu se o vama za vrijeme prehlade, prave vam čajeve, udovoljavaju i slično? Ako ima takva firma, ja ću raditi džabe. Cijenite sebe, uvijek malo više nego što vrijedite. Ima ljudi koji vam nisu ni do koljena pa opet znaju se prodati i sve vam znanje džaba. Dakle, pored tehničkih vještina, potrebno je imati razvijene vještine komunikacije, lične, kognitivne, socijalne, emocionalne, organizacione ili jednom riječju poznate kao “soft skills”. Ignorišite ljude koji šire negativnu energiju i slušaju turbo folk.
Preporuka za čitanje knjiga
Kevin D. Mitnick - The Art of Deception: Controlling the Human Element of Security
Robin S. Sarma - Budni u pet i vaš je čitav svijet
Sung Cu - Umijeće ratovanja
John C. Parkin - F\*\*k it: The ultimate Spiritual Way
David Allen - Getting Things Done
Edward Snowden - Permanent Record
Allen Carr - Lako je prestati pušiti